Zapad protiv socijalističke Jugoslavije. Zahod proti socialistični Jugoslaviji. Vraćanje istine. Povrnitev resnice. Андрей Тихомиров
Читать онлайн книгу.
godinama. U januaru 1956.potpisan je sporazum o saradnji SSSR-a i FNRY-a u razvoju istraživanja u oblasti nuklearne fizike i upotrebe atomske energije u mirne svrhe. 2. Februara u Moskvi je potpisan sporazum o pružanju zajma Sovjetskog Saveza u iznosu od 30 miliona dolara i robnog kredita u iznosu od 54 miliona dolara (od 2% godišnje). U maju je potpisana konvencija o sovjetsko-Jugoslovenskoj kulturnoj saradnji. U junu je vladina delegacija FNRYU na čelu s predsjednikom Titom stigla u službenu posjetu Sovjetskom Savezu. Kao rezultat sovjetsko-jugoslovenskih pregovora, zajednička izjava vlada SSSR-a i FNRY potpisana je u Moskvi 20.juna. U njemu je naglašena sličnost gledišta dviju vlada u procjeni razvoja međunarodne situacije i postojećih međunarodnih problema, kao i zajednička želja za daljim produbljivanjem međusobnog razumijevanja i prijateljstva između SSSR-a i Jugoslavije. Istaknuto je da se ovo prijateljstvo zasniva na velikim socijalističkim principima, na punoj jednakosti, poštovanju suvereniteta svake države, na uzajamnoj podršci zemalja koje grade socijalizam, braneći uzrok mira. Usvojena je i Deklaracija o odnosima Saveza komunista Jugoslavije i Komunističke partije Sovjetskog Saveza, koja je naglasila" potrebu daljeg razvoja postojećih kontakata između obe strane zasnovanih na principima marksizma-lenjinizma.
Od 1.do 2. avgusta 1957. u Rumuniji se održao sastanak delegacija Centralnog komiteta CPSU-a i Vlade SSSR-a i Centralnog komiteta SKU-a i Vlade FNRY-a. Predstavnici obje strane i vlada razmatrali su niz pitanja vezanih za odnose između SSSR-a i FNRY-a, kao i pitanja aktivnosti obje strane i zajedničkih interesa socijalizma i svjetskog mira, a posebno onih pitanja koja ometaju daljnji uspješan razvoj međusobnih odnosa. Delegacije su razgovarale i o pitanjima međunarodne situacije, brojnim problemima međunarodnog radničkog pokreta, borbi za mir i sigurnost
peoples. Tokom razgovora, obe delegacije su izrazile spremnost da dalje sprovedu odredbe navedene u beogradskim i Moskovskim deklaracijama, te naglasile da će se odnosi između SSSR-a i FNRJ nastaviti razvijati na osnovu jednakosti, uzajamne pomoći i saradnje, poštovanja suvereniteta, nezavisnosti i nemešanja. Delegacija SKU-a bila je među delegacijama koje su učestvovale na sastanku predstavnika komunističkih i radničkih stranaka 16.i 19. novembra 1957. u Moskvi i usvojile manifest mira.
U Jugoslaviji se počeo mijenjati i sistem državne uprave: brojne funkcije centralnih državnih organa prebačene su na republičke i lokalne. Šef CPYU Tito (1892—1980) izabran je na uspostavljeno mjesto predsjednika FNRY-a. Razvoj sistema samouprave doveo je do promjene funkcija CPYU-a. Stranka je preimenovana u Savez komunista Jugoslavije (SKJ), a odredba o «vodećoj ulozi stranke» zamijenjena je odredbom o «vodećoj ulozi stranke». SKU je odbio da se direktno miješa u ekonomski, državni i javni život i pokušava da usvoji svoju liniju kroz političke i ideološke aktivnosti, kroz ubeđivanje. Narodni Front pretvoren je u Socijalističku Uniju radnog naroda Jugoslavije (SSTNJ) i smatra se «najširom političkom osnovom sistema samouprave».
U uslovima novog sistema, nastavljena je politika Socijalističke industrijalizacije, proces eliminisanja ekonomske zaostalosti nerazvijenih Republika-Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore. Pokazalo se da je masovna saradnja sela nedovoljno pripremljena, u mnogim slučajevima je prekršen princip dobrovoljnog ulaska seljaka u zadruge. To je dovelo do reorganizacije zadruga: neke od njih su se pretvorile u zadruge opšteg tipa (zadrugi), koje su bile opskrbne i marketinške prirode, a neke su prestale postojati. Da bi se spriječio rast kapitalističkih elemenata na selu, maksimum kultiviranog zemljišta u privatnom vlasništvu bio je ograničen na 10 hektara.
Sistem samouprave koji se razvio 50-ih godina, zajedno sa pozitivnim rezultatima, donio je negativne: uloga stranke u javnom životu oslabljena je, u mnogim preduzećima, prilikom raspodjele prihoda od organa samouprave, prednost je data fondu potrošnje nad akumulacijskim fondom, rast ličnog dohotka nadmašio je rast produktivnosti rada. Sve ovo komplicira razvoj ekonomije FNRYU.
U Jugoslaviji, početkom 60-ih, sistem radničke samouprave uveden 50-ih godina nastavio je sa radom. Ovaj sistem je konsolidovan i dalje razvijen u Ustavu usvojenom u aprilu 1963.godine, prema kojem je zemlja postala poznata kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ). Ustav proglašava javno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i samoupravu radnika kao osnov društvenog i državnog sistema i naglašava ravnopravnost svih naroda Jugoslavije.
Sistem upravljanja nacionalnom ekonomijom, razvijen u SFRJ, doprinio je razvoju novih industrija-automobilske, električne itd. U isto vrijeme došlo je do zaostajanja u kapitalnim industrijama – crnoj metalurgiji, elektroenergetskoj industriji. Općenito, do sredine 60-ih, obim industrijske proizvodnje bio je gotovo 7,5 puta veći od predratnog nivoa. Industrija je pružila oko polovine ukupnog nacionalnog dohotka. Međutim, razvoj poljoprivredne proizvodnje zaostajao je za potrebama zemlje.
Da bi se prevazišle poteškoće sa kojima se susreću, implementacija ekonomske reforme započela je 1965.godine. Preduzeća su stekla veću ekonomsku nezavisnost i pravo raspodjele dvije trećine neto prihoda. Državne subvencije preduzećima su otkazane, a sredstva potrebna za razvoj mogli su dobiti od specijalizovanih banaka na osnovu principa samofinansiranja. Republike su dobile dodatna prava za rješavanje svojih unutrašnjih problema. Kako bi se osigurao rast poljoprivrede, povećane su otkupne cijene za proizvode koje proizvodi. Istovremeno su preduzete mjere za proširenje izvoza kako bi se osigurao ulazak jugoslovenske robe na međunarodna tržišta.
Reforma je doprinijela modernizaciji niza industrija koje su dobile novu opremu. Kao rezultat toga, produktivnost rada se povećala, obim poljoprivrednih proizvoda se povećao. Međutim, zbog nedostatka jedinstvenog mehanizma ekonomske regulacije, nije bilo moguće osigurati eliminaciju rezultirajuće neravnoteže. Manje razvijene Republike još uvijek su zaostajale za Slovenijom i Hrvatskom u smislu ekonomskog razvoja. Poljoprivreda, uprkos rastu proizvodnje, nije mogla zadovoljiti rastuće potrebe urbanog stanovništva i potrebe industrije. Istovremeno, generalizovani sektor – državne farme – obezbedili su oko 2/3 tržišnih poljoprivrednih proizvoda i 1/3—2,6 miliona pojedinačnih farmi. Trećina svih potreba za žitom bila je pokrivena uvozom.
X Kongres SKU-a (1974), koji je pokrenuo I. Broz Tito, ukazao je na potrebu povećanja ideološke, političke i organizacione uloge SKU-a, za vraćanje principa demokratskog centralizma. Socijalistička samouprava počela se posmatrati ne kao poricanje državnosti, već kao specifičan oblik diktature proletarijata. Odbijene su ideje o spontanosti i automatskoj prirodi razvoja socijalističkog društva.
Brojne mjere provedene tokom socio-ekonomske reforme imale su pozitivan utjecaj na ekonomiju zemlje. Stopa razvoja crne metalurgije porasla je (1966—1970, u prosjeku 7,6% godišnje u odnosu na 5,4% u 1961—1965). Rast poljoprivrednih proizvoda u periodu 1966—1970 bio je generalno veći nego u prethodnih pet godina; od 1967-a, njegov izvoz je počeo da prelazi uvoz u vrijednosti.
Istovremeno, došlo je do usporavanja stope rasta industrije u cjelini. Nije bilo moguće prevazići disproporcije između ekstraktivne i prerađivačke industrije, a u većini slučajeva nisu postignuti planirani nivoi industrijskog izlijevanja ekonomski manje razvijenih republika. Rast broja radnih mjesta u industriji zaostajao je za rastom rezervi radne snage, uključujući one koji se sele s sela u grad. Odlazak građana Jugoslavije na privremeni rad u inostranstvu, uglavnom u zapadnoevropske zemlje, postao je široko rasprostranjen. 1971.godine broj ljudi koji su napustili zemlju dostigao je gotovo 1 milion. Sve ove poteškoće usložnjavale su uporni deficit vanjske trgovine i platnog bilansa, inflatorni fenomeni.
Na selu se udio socijalističkog sektora u robnoj proizvodnji donekle povećao. Međutim, kupovina i zakup zemljišta od strane socijalističkog sektora, koji je predstavljao glavni izvor njegovog širenja, smanjena je zbog povećanja troškova zemljišta u uslovima viših otkupnih cijena poljoprivrednih proizvoda i smanjenja odliva rada iz sela. Kultivirano područje socijalističkog sektora gotovo nije raslo. Dopuštanje poljoprivrednicima da kupuju traktore i druge poljoprivredne mašine dovele su do širenja traktorske flote u pojedinačnom sektoru (1971. godine do 60% od ukupnog raspoloživog broja traktora). 1966—1970, broj pojedinačnih seljačkih farmi koje učestvuju u saradnji sa socijalističkim sektorom smanjio se za više od 1/44.
Poteškoće