Slaveni Slovani. Indoeuropske migracije. Andrey Tikhomirov
Читать онлайн книгу.
i zapadnom Europom. S vremenom, plemena Zarubinetske kulture napreduju prema sjeveru u zemlje baltičkih država, donoseći elemente njihove kulture i, prije svega, brojne proizvode od željeza karakteristične za Zarubinetsku kulturu. Plemena Zarubinets savladala su u to vrijeme savršenu proizvodnju željeza.
Martynov A.I. u knjizi “Arheologija SSSR-a”, izdavačka kuća “Viša škola”, M., 1973, str. 243. piše: “Gvožđe ih je iskopavalo iz močvarskih ruda. Taljenje se vršilo u malim pećima iz sirog gvožđa. Predmeti od gvožđa vrlo su raznoliki: noževi, sjekire, dlijeta, klinovi, dlijeto, srpovi, pletenice ružičastog lososa, strelice i strelice i sl. bit i kuke za ribolov.
Moderna arheološka istraživanja dokazuju da je domovina Indo-Europljana regija Južni Ural gdje su se formirali kao jedinstvena jezična grupa.
Zajednice se stvaraju, najprije na temelju zajedničkog porijekla – rođenja djeteta, a kako se tržišni proizvodi povećavaju, nastaje velika obiteljska zajednica koja se sastoji od fratrije, tj. nekoliko rodova. Zatim susjedna zajednica u obliku plemena, sljedeći korak – sjedinjenje plemena, što vodi, sa svoje strane, formiranje naroda, a potom i države. Ali za svaku zajednicu potrebna je i zajednica interesa, u ovom slučaju zaštita metalurga i njihovih proizvoda. Tako su postojala naselja drevnih metalurga, a posebno arkaimska kultura Južnog Urala. Slična naselja pronađena su u Evropi, u Njemačkoj u blizini Drezdena i Lajpciga, kao i u Austriji i Slovačkoj, mlađoj od 7 hiljada godina. Nakon prestanka korištenja prirodnih resursa, naselja su “zatvorena”, nasipi i nasipanja ostataka stanova.
Zemlja gradova uvjetni je naziv teritorija na Južnom Uralu, unutar kojeg su pronađeni drevni gradovi i utvrđena naselja sintaške kulture srednjeg brončanog doba (oko 2000. godine prije Krista), jedna kultura.
Naselja su otkrivena u 70-ima – 80-ima. XX vek. Jedan od prvih pronađenih arheoloških kompleksa bilo je drevno naselje na rijeci Sintashty (pritoka Tobola), zbog čega je i samo naselje dobilo ime po rijeci Južni Ural. Ubrzo nakon otkrića drugih gradova, arheolozi su počeli koristiti termin “kultura Sintašta”. Ova “država” nalazi se u regionu Čeljabinsku, regiji Orenburg, Baškortostanu i severnom Kazahstanu. Gradovi se nalaze na teritoriji promjera 350 km.
Sva naselja ujedinjena su sličnom vrstom strukture, organizacijom urbane infrastrukture, građevinskog materijala i vremenom postojanja. Kao i istu topografsku logiku. Utvrđenja su jasno vidljiva na fotografijama iz zraka. Nakon 4.000 godina, skeleti gradova očito se pojavljuju na pozadini prirodnog krajolika, obrađenih polja. Dolazi do svijesti o vještini inženjera koji su dizajnirali i stvorili takve gradove sistema. Gradovi su bili najpogodniji za život. Prvo, pružali su zaštitu od vanjskih neprijatelja, i drugo, u gradovima su izrađivane prostorije za život i djelo obrtnika, sedlara, lončara i metalurga. Unutar gradova se nalazi olujna kanalizacija koja izvodi vodu iz naselja. U blizini gradova uređena su groblja, građene su olovke za životinje. Sva utvrđena naselja napravljena su u tri različita oblika: okrugla (8—9 komada); ovalni (oko 5); pravougaon (oko 11). Izraz “zemlja” na odgovarajući način karakterizira lokaciju gradova. Pored činjenice da su sva utvrđena naselja sagrađena na kompaktnom teritoriju istovremeno, u istom stilu i koristeći ista inženjerska rješenja, vidljivi su slični materijali, druga objedinjujuća svojstva.
Na golemoj teritoriji stepa u antičko doba zapadno od Urala živjela su plemena takozvane Srubnaya, a na istoku Andronova kultura, koja je posljednja pokrivala područje od Urala do Altaja i Jeniseja. Andronoviti, koji su govorili jednim od dijalekata drevnog iranskog jezika (indoeuropska grupa), odgajali su stoku i sitnu stoku, konje, bavili se ribolovom. Na južnom Uralu identifikovani su i tragovi poplavne poljoprivrede. Andronovo društvo se smatralo prilično zaostalim i arhaičnim, o čemu svjedoči, posebno, siromaštvo njihovih sahrana. U grob su, zajedno s pokojnicima, obično stavljali keramike, brončani nakit, rjeđe oruđe i oružje.
Prema Videvdatu (prva knjiga Avesta, zbirka svetih knjiga drevne iranske religije, svojevrsni iranski nastavak Veda), praroditeljica starih Iranaca je Airyanem Vaejah (Avest. Airyanem Vaejah, “Arijevski svemir”). Ova je država opisana kao beskrajna ravnica kroz koju teče prekrasna rijeka Daitya (Vahvi-Datiya).
Indoeuropska plemena kretala su se od istoka ka zapadu i poput snijega koji pada sa neke planine pometla su sve na svom putu, uzimajući one koji su se pridružili njihovim plemenima. Njihov rodni dom, u kojem su se formirali kao jedinstvena jezična grupa, bili su stepe stepe crnomorske regije – južnog Urala.
U Avesti, bog Ahura Mazda (izuzetno upućen svećenik) savjetuje legendarnog bezgrješnog kralja drevnih Arijaca (Indo-Europljana) Yime da stvori divovsku ogradu – Varu, a tamo će za ovu ogradu staviti “sjeme svih mužjaka i ženki koje su najveće na ovoj zemlji i sjeme svih rodova goveda i sjeme svih biljaka. I raditi sve u paru, dok ljudi budu u Varu … " Legendarna Vara sastojala se od 3 kruga, zatvorena jedan u drugom. Iz ekstremnih je vršeno 9 prolazaka, od sredine – 6, od unutrašnjih – 3. I na ovom teritoriju ograđenog od zlih vjetrova, Yima je izgradio 18 ulica i stvorio prozor iznad vrha – nešto poput dimnjaka za dim. Pokrovitelj kovanja u slavenskom poganskom panteonu bio je kovačni bog Svarog (sanskrit. “Svarga” – nebo). Slika Svaroga bliska je grčkom Hefestu i Prometeju.
Sunce – Da – Bog – u slavenskoj je mitologiji mislio kao Svarogov sin. Drevni slavenski bog – Dazhdbog – nosilac sreće, najvjerovatnije simbolizira kišu, na primjer, na slovačkom dažď (čitaj “dazhd”) – kišu. “Duva vetar” analogija je čoveka koji duva iz usta. “Slepa kiša” znači da pada kiša i sunce sija, pa se ispostavlja da je to kao da kiša “ne vidi” i odlazi tamo gde sunce sija. U kršćanskom narodnom kalendaru Svarog se pretvorio u svece Kozmu i Demjana – zaštitnike kovača i ženidbe. Sama prisutnost bogova – zaštitnika kovanja – ukazuje na drevnost njegovog nastanka. Uz riječ “Svarog”, riječ “Svastika” (Skt.) Idiomatski je slična – križ s krajevima savijenim pod pravim uglom, jedan je od najstarijih ukrasnih motiva pronađenih među narodima Indije, Kine, Japana, gdje je znak svastike također imao vjerski značaj. Uporedite i slavenske reči “kuhati”, “zavarivati”. U stepama Ural-Altaja, kovanje je već postiglo značajan razvoj među skitskim plemenima sjevernog Crnogorskog područja (7—4 vijeka prije nove ere), kao i među Sarmatima i Slavenima poznatim u IV – VI stoljeću. pod imenom mravi. U 10—11 veku. proizvodi od gvožđa i čelika u Rusiji bili su rasprostranjeni i imali su raznoliku primjenu. Drevni metalurzi obično su koncentrirali u svojim rukama i topljenje željeza iz močvarske rude, takozvano “kuvanje” željeza, kao i izradu raznih proizvoda od željeza, kao i kovanje bakra, kositra, srebra i zlata, posebno u nakitu. Upotrebljeno je ognjište, gdje su gomile močvarne rude odozdo i dolje prekrivene ugljenom, koji se zapalio i zagrijavao do željene temperature. Rastaljeno gvožđe izlilo se na dno ognjišta i formiralo viskoznu masu (grlice). Kovač ga je uzeo klještama, a zatim ga, kovanjem čekićem na nakovnici, dao proizvodu željenog oblika, izbio šljake s površine i smanjio poroznost metala. Razvoj željeza doveo je do značajnog skoka u razvoju. Pored toga, ležišta kositra i bakra, kao i njihova legura bronce, u staništu drevnih Indo-Europljana praktično nisu bila, uvezena su s drugih teritorija. Željezne rude bile su raširenije od bakra i kositra, gvožđe rude nastale su u velikim količinama pod utjecajem mikroorganizama u močvarama i stajaćim vodenim tijelima. A područje rasprostranjenosti drevnih Indo-Europljana upravo je obilježilo obilje jezera i močvarnih područja. Za razliku od bakra i kositra, u stara vremena se gvožđe izvlačilo svuda iz smeđe rude gvožđa, jezera, močvara i drugih ruda. Preduvjet za široku primjenu metalurgije željeza bila je upotreba sirovog sira, pri kome se redukcija željeza iz rude postiže na temperaturi od 900 stupnjeva, dok se željezo topi samo na temperaturi 1530 stepeni, da bi se željezo dobilo sirovim postupkom, ruda se drobila, kalcificirala na otvorenoj vatri, a zatim u jama ili male glinene žarišta na kojima je položen drveni ugljen, a zrak je puhao mehom, obnovljeno je željezo. Na dnu peći nastao je vrisak (uporedite Krišna iz sanskrita, lit. – “mračno, crno”, jedan od poštovanih bogova u hinduizmu). – grudica poroznog, tijesta i teško onečišćenog