Slaveni Slovani. Indoeuropske migracije. Andrey Tikhomirov
Читать онлайн книгу.
u drevnim rekonstrukcijama Arkaima, Kvintana, Goloringa i drugih sela. Naknadno su se ovi građevinski planovi počeli smatrati svetim i reproducirali su se u različitim varijantama križa, uključujući oblik svastike, primitivna domnica izgledala je poput cilindričnih konstrukcija izrađenih od kamena ili gline, suženih prema gore, otuda i pojava svastike, križa s krajevima savijenim pod pravim kutom. Odozgo su bili uređeni kanali u koje su bile umetnute glinene mlaznice, na njih su bile pričvršćene kožne krznene krpe, i uz njihovu pomoć zrak se dovodio u peć. Ovi su dizajni ličili na različite vrste križeva, koji su kasnije obožavani u hinduizmu, budizmu, kršćanstvu.
Sjevernoindijski grad Varanasi (naziv Var spominje se u nazivu grada, pojavio se oko 7. vijeka prije nove ere), također poznat kao Benares, još uvijek je mjesto hodočašća hindusa, postoji i masovna kremacija mrtvih. Leševi vjernika spaljivani su pred očima. U antici je to bilo iu varsima: sveštenici s rogovima na glavi i s krilima iza leđa spaljivali su mrtve – to je prototip pakla. I sami su pokojnici to željeli, budući da se vjerovalo da će vatrom odmah krenuti u nebo bogovima.
Najstarije knjige Veda i Avesta (uporedite: slavenske riječi “znati” i “vijesti”) zapravo su osnovna osnova za većinu religija koje postoje danas. Nazivaju se i najstariji deo Avesta-Gata (Ghats) – planine na poluotoku Hindustan u Indiji (zapadni i istočni Gati), kao i stara ruska reč “ghat” – podovi izrađeni od trupaca za prolazak, prolazak kroz močvaru, močvaru. Ghats – stepenici nasipa u Varanasiju, spuštajući se do Gangesa, tamo su spaljena tijela mrtvih. Sve su ove riječi istog porijekla.
Križ je bio poštovan u predkršćanskim kultovima. Njegove su slike otkrivene tokom arheoloških iskopavanja u različitim dijelovima svijeta, posebno u Južnoj Americi i na Novom Zelandu. Utvrđeno je da je služio kao predmet štovanja drugih naroda kao simbol vatre, koji je prvobitno dobijen trenjem dva ukrštena štapa, simbol sunca i vječnog života. Već u antici, kako bi smanjili talište metalurga, počeli su koristiti fluorite (fluorspar, fluoriti dolaze u različitim bojama: ljubičasta, žuta, zelena, rijetko bezbojna) i mogli su primati čelik na temperaturi 1100 – 1200 stepeni, umjesto 1530—1700 stupnjeva, što nam je omogućilo da trošimo manje goriva (drva ili uglja) tokom proizvodnje čelika, dobivajući vrlo izdržljive proizvode od željeza.
Prema Priči o prošlim godinama, Kijev su osnovala braća Kiy, Schek i Horeb i njihova sestra Lybed. Kuyavia je povijesna regija u Poljskoj, u gornjem toku rijeke Notets i u srednjem toku rijeke Visle, u 1. tisućljeću glavno stanovništvo Kuyavia bili su Kuyavians, odakle je i naziv regije, Kuyavia je jedna od zapadnoslavenskih plemenskih skupina koja je uključena u formiranje poljske nacionalnosti. Cuiabia ili Kuyavia – naziv grada Kijeva u arapskim izvorima X veka (Ceyhani i drugi). Obraz je češki (češki. Čech, usporedite “štuku” sa slovačkom. Šťuka, pročitajte “štuka”), legendarni predak Čeha. Khoriv je Horvat (hrvatski. “Horvat”, poljski. “Horvath”), legendarni predak Hrvata, “bijelih Hrvata” koji su živjeli izvorno u gornjem Dnjestru. Lybed (ukrajinsko: “Lebed”, bjeloruski. “Lebed”, poljski. “Babędź”, češki: “Labuť”) je historijska regija na jugoistoku moderne Ukrajine, gdje je, možda, žena koja nosi totemsko ime Lebed vodila slavenska plemena., ovo se područje spominje u mađarskom eposu.
U 2—3 veka. među ranoslavenskim plemenima dolazi do značajnih promjena. Oni su, s jedne strane, povezani sa širenjem teritorija slavenskog svijeta i njihovim daljnjim prodorom na područje Baltika i drugih naroda. A s druge strane, Slaveni su bili podložni političkom i kulturnom utjecaju s juga, od Sarmataca, Gota i drugih plemena, čija su se doseljavanja neprestano mijenjala zbog početka velikih migracija naroda i upada varvara unutar Rimskog carstva.
Sredinom 1. milenijuma prije nove ere. e. dolazi do intenzivnog doseljavanja slavenskih plemena na područje istočne i južne Europe. U 5. veku započinje kolonizacijski pokret Slavena južno od Karpata. Za 5 in. naseljen Dakijom i Panonijom. U 6. vijeku Slavenska plemena naseljavaju Balkanski poluotok. Događa se intenzivno naseljavanje istočnih Slavena (Mrava), a kretanje stanovništva uočeno je na području obala Elbe, Visle i Baltika.
“O Češku” (Iz knjige Aloisa Iraseka “Stare češke legende”, ARTIA, Prag, 1975., str. 13—16): “Iza Tatre (Tatre – planinski lanac u Poljskoj i Slovačkoj – napomena), u dolini Privislin, ležao je od davnina hrvatska zemlja (što znači “Bijela Hrvatska” – napomena), dio velike slavenske zemlje. Na toj su hrvatskoj zemlji živjela brojna plemena, povezana jezikom, običajima i običajima. I dogodilo se tako: neprijateljstvo i krvava svađa prošla su između tih plemena. između zemlje i zemlje. “Uskrsli klan za klanom, borili se protiv svojih i istrebili druge Gospodine prijatelju. Tada su se dva brata iz moćnog klana, Čeh i Lech, zavjerila da napuste rodnu zemlju, oskvrnuta svađama, pa su jedno drugom rekla: “Tražit ćemo nova mjesta u kojima bi naš klan mogao živjeti i raditi mirno.” Također smo naučili od naših predaka oni su s ljubavlju obrađivali zemlju, sejali je raznim žitaricama, uzgajali stado konja, stada krava i ovaca. Tako su i odlučili. Pozvali su cijelo svoje pleme, prinosili žrtve bogovima, uzeli slike svojih djedova sa sobom i, oprostili se sa zemljom svojih očeva, otišli prema zalasku sunca, u nepoznate zemlje. I dolazi trka za trkom, i u svakoj je bilo mnogo porodica, i svi su bili među sobom prijatelji i rođaci. Ispred su bili stražari i naoružani ljudi, a potom sive brade, ali drzni i snažni Čeh i njegov brat Lech, okruženi starješinama i precima – svi na konju. Dalje su se protezali starci, žene i djeca – neki na kolicima, neki na konjima; stada su lutala, a opet su naoružani ljudi hodali iza svih. Isprva su doseljenici prolazili kroz zemlje u kojima su živela povezana plemena. Kad su prošli granicu hrvatske zemlje i prešli preko rijeke Odre, ušli su u nepoznate planinske zemlje. A tamo, i dalje, u dolinama Laba, još su nailazili na sela čiji su stanovnici govorili svojim jezikom. Ali kada su prešli ovu rijeku, ušli su u pustinjsku zemlju, gdje su se sela susretala samo povremeno i dalje stajala odvojena. Stanovnici su ovdje govorili nerazumljiv jezik i bili obučeni u životinjske kože; malobrojni, ali hrabri i ratoborni, upoznali su vanzemaljce s oružjem u rukama. Cech i Lech sa svojim ljudima istrebili su ih, pljačkali siromašne kolibe i zemljane staze i šetali šumama sve dalje i dalje. Cesta je bila neprobojna gustina, prelazi preko močvarnih livada i močvara, obrastali trskom i sedrom, mahovinom i grmljem bili su teški. Uveče su putnici palili vatre i palili ih do jutra, tako da je svjetlost koja je osvjetljavala šumski mrak uplašila podmukle, žestoke životinje. Tako su stigli do treće velike rijeke, Vltave koja je tekla kroz guste divljine, a kad su je prešli, cijeli se narod počeo žaliti da teškom putu nije kraj i da za njih nema odmora. Ovdje je Cech pokazao na visoku planinu, plavu nad nepreglednom ravnicom, i rekao: – Idemo u podnožje ove planine; mi i djeca i stoka ćemo se odmarati tamo. Krenuli smo i stigli do brda Rzhip, smjestili se u podnožju. Preci i starješine pregledali su okolne zemlje i ustanovili da su plodna. U zoru se Čech probudio i prošetao sam, još uvijek pun sumraka, pospan u šumi do vrha planine Rzhip. Bilo je jutro kada se popeo na planinu. Ogromna prostranstva ogromnog kopna protežu se pred njim: tik do planina koje u daljini postaju plave, široka ravnica protezana šumom i grmljem, livadama i poljima kukuruza. Rijeke su blistale među bujnim zelenilom, poput prolivenog srebra. Prestor Cech radovao se pogledu plodne zemlje i razmišljao o tome što će ih poslati bogovi i šta očekuje u budućnosti njegovu generaciju i buduće generacije. Odstupivši, ispričao je ljudima sve što su vidjeli. Sledećeg dana, mnogi su obišli planinu, želeći pregledati čitavu ravnicu. Ono što su vidjeli, dopalo im se: rijeke, koje obiluju ribom, plodno zemljište i čitav pogled na tu zemlju. I najavili su da je zemlja pogodna za naseljavanje. Trećeg jutra, čim se sunce pojavilo iza šume, Cech je pozvao brata i starješine i naredio im da sazovu narod. Kad se s njima popeo na neko visoko mjesto, odakle je bila vidljiva cijela zemlja, rekao im je ovako: “Nećete se više žaliti, jer smo našli zemlju u kojoj ćemo sada živjeti i naseljavati se.” Vidi, evo zemlje koju smo tražili. Pričao sam ti o njoj i obećao joj. Ovo je naša obećana zemlja, bogata medom, bogatom zvijerima i pticama. Ovdje ćete imati puno svega. Na takvoj ćemo se zemlji suprotstaviti svim neprijateljima. Evo zemlje pred vama! Samo ona nema ime;